Kad uđem u hram, osjećam mir i kao da moji tereti i brige više nisu toliko teški. Kao da gledam iz druge perspektive na svoj život. Volim ići u hram, jača me ponekad, kad sam slaba, tužna i depresivna. Nema drugog mjesta na ovom svijetu gdje mogu meditirati, moliti se i osjetiti Duha Svetoga tako intenzivno kao u hramu. To je mjesto gdje mogu učiti od Boga i iz njegovog plana za moj osobni život.
Ovog ljeta, moj suprug, moja dva sina i ja smo putovali u Kijev, u Ukrajinu. Znali smo da postoji i hram tamo, pa smo ga odlučili posjetiti. Vozili smo autocestom i naš navigacijski sustav nam je rekao da smo blizu hrama. Morali smo promijeniti autocestu i odjednom smo vidjeli hram izdaleka. Još je bio mali, ali u usporedbi s drugim sivim zgradama u tom području isticao se. Gledali smo kako se polako povećava sa svakim metrom kojim smo vozili, bio je veličanstven. Kada vozite ovom cestom, ne možete propustiti hram. On je kao zraka svjetla. Na svaki način hram je svjetionik. U ovoj zgradi dobivamo odgovore o smislu života koji nas usmjeravaju natrag Bogu, našem Nebeskom Ocu. Ako svoj život usredotočim na ulazak u hram, onda naporno radim kako bih bila najbolja što mogu biti, činim sve što je potrebno kako bih mogla ući u njega.