Pomoć na Haitiju
To je prizor kojem smo svjedočili i ranije: kada nesreća razori živote, najbolje od čovječnosti izroni na površinu jer mnogi odlažu na stranu osobne pogodnosti, rasporede i interese kako bi nesebično sudjelovali u onome što Biblija opisuje kao čistu vjeru: »Pohađati sirote i udovice u njihovoj nevolji«.
Tisuće ljudi zapljusnule su moju Crkvu ponudama za pomoć - a mi smo samo jedna od mnogih organizacija. »Bio sam misionar tamo i govorim kreolski. Kako mogu pomoći?« Ili, »Liječnik sam i mogu odmah krenuti ako mi pronađete mjesto u avionu«.
Dok su druge humanitarne agencije i vlade pokretale mnoge vlastite oblike pomoći, Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana mobilizirala je humanitarne resurse odmah kada je glas došao do njezinog sjedišta u Salt Lake Cityju. Ponekada smo surađivali s nevladinim organizacijama, drugim vjerskim skupinama ili dobrotvornim udrugama; ponekada smo radili sami, pružajući humanitarnu pomoć kroz vlastite riznice za humanitarnu pomoć u nuždi u Dominikanskoj republici, ili preko Miamija ili Denvera, ili bilo koji drugi način na koji smo to mogli ostvariti. Neposredne potrebe i dalje se ispunjavaju s hitnim pošiljkama, dok se dugotrajne potrebe procjenjuju. Svi znamo da će biti potrebne godine za ponovnu izgradnju.
No nešto me drugo zapanjilo dok je humanitarni pokret prikupljao snagu. Dokle su prve potrebe bile spašavanje i zdravstvena briga, koje su uslijedile potrebe za hranom, vodom i šatorima, ono što su Haićani dodatno trebali bilo je olakšanje od osjećaja beznađa nakon što su prebrodili oluju.
Ova izjava vodstva moje Crkve privukla je moju pažnju:
»Novac nije jedina potreba na Haitiju. Ljudi su uplašeni, zbunjeni i potpuno nesigurni glede svoje budućnosti. Uz ono što ljudi mogu učiniti pomažući hranom, vodom i skloništem, postoji potreba za smirujućim utjecajem nad tim napaćenim narodom. Pozivamo ljude posvuda da preklinju Boga za duh staloženosti i mira među tim ljudima.«
Ja nisam bio na Haitiju. Bio sam za svojim udobnim pisaćim stolom u Salt Lake Cityju, ovisan o slikama s TV-a ili računalnog zaslona koje su prenosile užase koje su propatili naši karipski susjedi. No ta mi je izjava pomogla zamisliti kako bi bilo da sam 15-godišnja haićanska djevojka koja se probudila na prijenosnom krevetu u poljskoj bolnici, s posljednjom uspomenom na vlastitu kuću koja se urušava dok je njezina obitelj unutra. Razmišljao sam o zbunjenosti pokušaja nošenja s tom situacijom uslijed teško ozlijeđenih ili amputiranih udova. Čak i prijateljska lica i žurna briga liječnika - stranaca koji govore stranim jezicima - ne bi mogli nadoknaditi. Niti bi mogli ukloniti bol djece koja će izaći iz ove nesreće bez ijednog preživjelog roditelja. Nakon svega što možemo učiniti fizički oko pružanja pomoći, čini se ispravnim i pravilnim upitati našeg Nebeskog Oca da dozvoli malo mira i ohrabrenja koje humanitarni napori sami ne mogu pružiti.
Neki pitaju zašto je uopće Bog dozvolio da se ovo dogodi. Ja nisam jedan od njih. Tektonski pomaci ili neke vrste seizmičkih sila uzrokovale su potres, a ne Bog. Vjerujem da smrtnost neizbježno uključuje nepredvidive nesreće za cijele narode kao i za muškarce, žene i djecu. Vjerujem da u takvim okolnostima ljudska bića teže pomoći jedni drugima, i da se najbolje od ljudskosti vidi u tome kako ispunjavamo međusobne potrebe.
Partnerstva koja donose pomoć na Haiti su različita. Neka su vjerska, a neka ne. U protekla je dva tjedna moja Crkva surađivala s Ujedinjenim narodima, udrugama CARE (Briga), Food for the Poor (Hrana za siromašne), International Relief and Development (Međunarodna pomoć i razvoj), Američki crveni križ, Islamic Relief (Islamska humanitarna pomoć), Helping hands of Haiti (Ruke pomoći Haitija) i Airline Ambassadors (Zrakoplovni veleposlanici). Unatoč mnogim razlikama, svi u srcu ovih udruga žele učiniti ono što je najbolje za ljude na Haitiju. Ne postoje drugi motivi osim ljubavi i brige za njihovu braću i sestre na Haitiju. To je čista vjera u svojem najjednostavnijem i najvažnijem obliku.