
Kad je Isus jednom izliječio slijepca, »pljunu na zemlju i pljuvačkom načini blato, kojim premaza slijepcu oči pa mu reče: ‘Idi, umij se u ribnjaku Siloe!’ (…) Slijepac ode, umije se i vrati se gledajući«.[1]
Ta gesta mi je uvijek privlačila pažnju. U drugim prilikama, njegove riječi ili čudesan dodir njegove ruke koja štiti bili su dovoljni kako bi vjerni bili izliječeni. No u ovom slučaju, on je napravio blato iz zemlje i vlastite pljuvačke, tada je tim melemom za iscjeljenje pomazao oči ponizna i vjerna slijepca koji je, nakon što je oprao svoje oči, po prvi puta u svojem, do tada mračnom životu, mogao vidjeti.
Možemo naučiti nešto iz toga milosrdnog događaja. Njegov dio (pljuvačka) i naš dio (zemlja) zajedno proizvode blato za iscjeljenje koje pomaže drugima zadobiti duhovni vid njihova života koji će ih promijeniti nabolje. Zajedno s Gospodinom, dio smo blata, omogućavajući njegovoj djeci vidjeti kao što ih Gospod vidi.

U priči, Isus je pitao; »Vjeruješ li u Sina Čovječjeg?«[2] Taj novi čovjek s novim prilikama u životu odgovorio je: »‘Vjerujem, Gospodine.’ (…) I pade pred njim ničice.«[3]
Ne znamo, no vrlo je vjerojatno da je život tog čovjeka bio u potpunosti promijenjen kada je zadobio svoj fizički vid, a također i svoj duhovni vid, te je posvetio svoj život oponašajući Gospodina Isusa Krista u služenju drugima.
Karakteristika je poniznih učenika Isusa Krista da ne zadržavaju za sebe blagoslove koje su primili, već da ih dijele s onima koji su voljni slušati i primiti ih. To su ljudi koji žele činiti dobro i iznositi Spasiteljevu ljubav koju su primili iz ruku svoga Učitelja.
Jednog kišnog dana, moja voljena supruga Elisa, naša kćer Beatriz i ja vozili smo se autom spajajući se na autocestu kada smo ugledali nisku i krhku stariju ženu kako hoda uz cestu. Teška kiša promočila je njezinu tanku odjeću. Prebrzo smo vozili da bismo stali, no pogledali smo se i okrenuli auto što je bilo brže moguće. Kada smo se vratili do te žene, zaustavili smo auto i moja draga supruga istrčala je pomoći sirotoj ženi dok sam ja zvao policiju. Dali smo joj mjesto u našem autu, osušili je i zamotali u toplu deku. Obećali smo joj zaštitu i sigurnost. Ostali smo s njom dok nije došla policijska patrola, te nakon nekoliko pitanja, policajci su je uzeli pod svoju skrb. Izrazili su svoju zahvalnost za to što smo učinili za tu dobru ženu koja je hodala tužnog lica na tako opasnom mjestu.
Kada smo nastavili svoje putovanje, bili smo zahvalni Gospodinu što nam je dozvolio biti njegove ruke i podijeliti sa tom usamljenom ženom brigu i dobrotu koju nam svakodnevno daruje.
Kad mi činimo svoj dio, Gospodin čini svoj. On nas oplemenjuje i uzdiže do nepojmljivih duhovnih visina. Kada sklapamo svete saveze s Nebeskim Ocem, on nas veže na poseban način kako bi nam dao moć Pomirenja Isusa Krista. »Naš Otac želi dublji odnos sa svim svojim sinovima i kćerima, ali to je naš odabir. Kada odabiremo približiti mu se kroz odnos saveza, to mu omogućava da se približi nama i još nas više blagoslovi.«[4]
Moji su molba i poziv da mi budemo ta zemlja koju je on iskoristio kako bi iscjeljivao. Svjedočim da Isus Krist jest Veliki Iscjelitelj naše duše. Neka naš dio uvijek bude ujedinjen s njegovim kako bismo postali jedno s njime i »b[ili]… poput njega«.[5]
U ime Isusa Krista. Amen.
[1] Ivan 9:6–7
[2] Ivan 9:35
[3] Ivan 9:37
[4] »Zaodjenite [se] Gospodinom Isusom Kristom«, J. Anette Dennis, Opći sabor u travnju 2024.
[5] Moroni 7:48