4 VELJAČE 2017
U misiji Južni London Engleska CCM (gdje zajedno vijećaju predsjednici okola, predsjednik misije i član Sedamdesetorice područja) postoji tradicija započinjanja svakog sastanka pregledom fotografija svih članova koji su se krstili u prethodna tri mjeseca. Fotografije često prikazuju nove članove obučene u bijelo kako stoje s članovima obitelji, misionarima i osobom koja ih je krstila.
Na nedavnom sastanku, jedna me fotografija osobito ganula! Na njoj se, obučen u bijelo i u zagrljaju s drugim muškarcem, nalazio moj dragi prijatelj Clive, a sjećam se da smo na sličnoj fotografiji stajali prije gotovo dvadeset godina.
Godine 1998., brojna su iskustva kod Clivea potaknula osjećaje duhovne gladi. Nakon što je od kolege s posla dobio primjerak Mormonove knjige, odlučio se biciklom odvesti do sastajališta odjela Slough i otići u crkvu. Prolazio je kroz mnoga vrata, željan učiti. Kao biskup, pozdravio sam Clivea i bilo mi je drago čuti da želi učiti o Crkvi. Dva su misionara bila dostupna i vrlo rado su pazili na svojeg novog prijatelja. Nakon nekih teških odluka i značajnih promjena, Clive je kršten nekoliko tjedana kasnije i započeo je svoje putovanje vjere i predanosti kao član Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana.
Mnogo godina kasnije, sada kada živi u drugom odjelu i drugom okolu, Clive je iskoristio priliku za razgovor o Crkvi s kolegom s posla. Nakon brojnih razgovora i snažnih dojmova, prijatelju je dao primjerak Mormonove knjige (u kojoj je napisao svoje svjedočanstvo).
Nakon nekog vremena Clive je u svom mjesnom odjelu vidio prezentaciju o tri sastavnice plana područja: »Dovesti prijatelja«, »Postati duhovno i vremenito samodostatan« i »Pronaći pretka«. Dok je ondje sjedio, pomislio je na prijatelja kojem je dao Mormonovu knjigu. Okrenuo se svojoj supruzi i rekao: »Imam prijatelja kojeg mogu pozvati u crkvu«.
Clive je djelovao prema svom nadahnuću i nazvao se svoga prijatelja telefonom. Pozvao ga je u crkvu, ugovorivši sastanak na parkiralištu ispred crkve. U nedjelju je njegov prijatelj doista došao i uživao u službama te se osjećao vrlo dobrodošlo. Kasnije su ga predstavili cjelodnevnim misionarima koji su ga podučavali i s njim razgovarali. Možete li zamisliti veliku radost koju je Clive osjećao kad ga je nekoliko tjedana kasnije njegov prijatelj zamolio da ga krsti? Bio je to poziv koji je rado prihvatio!
To je fotografija koju sam vidio tog dana, a koja me toliko ganula.
Isus je podučavao: »A potrudite li se sve vrijeme svoje izvikujući obraćenje narodu ovomu, i premda samo jednu dušu privedete k meni, kolika li će biti radost vaša s njome u kraljevstvu Oca mojega!«[1]
Clive je osjetio tu radost jer je slijedio poziv našeg Predsjedništva područja i pozvao svog prijatelja u crkvu. Premda je ranije imao brojne razgovore o evanđelju i dao mu primjerak Mormonove knjige – to su sve bile krasne stvari. No prava je radost došla kad je slijedio poticaj duha i uputio taj poziv. Sam je poziv bio toliko važan i potreban, bez njega njegov prijatelj možda nikad ne bi došao u crkvu i naposljetku se možda ne bi obratio na evanđelje Isusa Krista.
Uvjeren sam da nadahnut poziv koji smo svi mi dobili – »Dovesti prijatelja k njemu« – svi možemo slijediti i primijeniti u svojim životima. Cliveov primjer je jedan od mnogih koji svjedoče o radosti koja dolazi iz upućivanja poziva. Takve sam primjere i promatrao i doživio.
Svi bismo trebali tražiti nadahnuće kako bismo mogli prepoznati pozive koje možemo pružiti svojim prijateljima. I trebali bismo imati vjere i posvećenosti kako bismo slijedili i pozvali, kako bismo mogli doživjeti istu radost.