Gdje počinješ pričati istinitu priču koja je toliko bolna da je većim dijelom želiš zaboraviti? Neke dijelove pokušavaš blokirati i zaboraviti, a drugi dijelovi te još uvijek dovode do suza kad ih se sjetiš. Nadajmo se da će pričanje ove priče pomoći drugima koji osjećaju da je život pretežak za podnijeti. Kroz ljubav njihovog Nebeskog Oca i znanje o njihovom Spasitelju Isusu Kristu oni mogu ići naprijed u vjeri i preživjeti.
Rođena sam u Ukrajini od dvoje roditelja koji izgleda nisu znali izaći na kraj sa životom. Činilo se da je moja majka pokušavala naći smisao života spavajući okolo sa drugim muškarcima. Moj otac je radio svakakve poslove i uspjevao zarađivati nešto novca, ali novac koji bi zaradio, potrošio bi ga na alkohol ili drogu. On i moja majka nisu bili često zajedno. Vidjeli bismo ih zajedno svakih nekoliko tjedana.
Bilo nas je četvero braće i sestara. Imala sam starijeg brata koji se zove Maxim, onda smo išle moja sestra blizanka Katia i ja, i na kraju sam imala mlađeg brata Grišu. Nas četvero smo bili prilično bliski. Moj stariji brat je pokušavao sve što je mogao da nas podrži. Na kraju mu je to sve bilo previše i nije mogao nastaviti s tim i odlučio je da sebi oduzme život. Kada se to dogodilo, bilo je jako teško za moju sestru i mene, pošto smo bile toliko mlade i nismo ni znale kako se brinuti o sebi, a kamoli o mlađem bratu. Moj mlađi brat se jako razbolio, a mi nismo imali novca za ljekove ili makar poštenu hranu. On se nije nikad oporavio i umro je tamo u kući. To je bilo jako teško za moju sestru i mene, pošto smo u dobi od četiri godine iznenada izgubile oba brata u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Sjećam se moje sestre i mene kako smo misile da ćemo sljedeće umrijeti. Osvrnuvši se na to, zahvaljujem svom Ocu na Nebu što sam imala svoju sestru blizanku sa sobom u tim teškim vremenima. Imale smo samo jedna drugu i to je što nas je držalo na životu.
Moja sestra i ja smo se svo to vrijeme borile sa teškoćama. Nismo imale uopće puno i sjećam se da smo jedne noći bile u našoj hladnoj kući i bile toliko gladne da smo na kraju jele hranu za pse. Mnogo puta bi išle od kuće do kuće, molivši susjede za ostatke hrane.
Ta zima je bila toliko hladna, a mi nismo imale nijedan kaput. Moj otac je uspio naći nježnu točku u svom srcu, pa je odlučio da nam nabavi kapute. Kad nam je to rekao, bile smo toliko uzbuđene, pošto nikad nismo imale nove stvari. Izveo nas je na hladnoću i krenuli smo hodati niz ulicu po mraku; stali smo nasumice kod jedne kuće u kojoj su sva svjetla bila ugašena. Moja sestra i ja smo bile malo zbunjene, ali smo znale da je bolje ne reći ništa. Moj otac nam je rekao da čekamo vani i da budemo tihe. Dok smo tamo stajale, neka žena preko puta ceste se zaderala na nas 'maknite se odavde, inače ću zvati policiju'. Što da napravimo? Imale smo samo pet godina, stajale smo ispred mračne kuće smrzavajući se na hladnoći i bilo nam je prijećeno da će biti pozvana policija na nas. Upravo se tad moj otac pojavio iz kuće; predao nam je kapute i rekao da počnemo trčati. Tek smo stigli kući, kad se čulo kucanje na vratima 'Otvaraj, policija!' došlo je izvana. Moj otac je došao u našu sobu i rekao nam da se sakrijemo sa našim kaputima između kreveta i zida. Policija je nastavila lupati i vikati da otvorimo vrata, a kad je moj otac to odbio, počeli su pucati i razvaljivati vrata. Kad su ušli, stavili su mom ocu lisice i izveli ga. Moja sestra i ja smo bile prestrašene, pošto nismo znale što se dešava. Policija je stavila mog oca u jedan auto, a nas u drugi. To je bio zadnji put da ćemo ikada vidjeti našeg oca.
Moja sestra i ja smo smješteni u sirotište, pošto nismo imale gdje drugdje otići. Toliko smo se bojale, pošto je to značilo da nemamo više roditelje i da nikad više nećemo biti obitelj. Ali Gospod je potpuno pazio na nas, pošto je gospođa koja se brinula o djeci u našoj dobi bila najdivnija žena na svijetu. Ona se zaista brinula o meni i mojoj sestri. Bila je kao naša nova majka. Zapravo, čak smo je i zvale mama Luda. Znala nas je odvesti do svog stana i nahraniti nas. Mogla je imati dosta problema zbog toga, ali ja znam da je Gospod bio na našoj strani.
Tri godine smo bile u sirotištu. Nije bilo uopće lako, ali je bio velik blagoslov što smo kroz sve to mogle ostati zajedno. Ljudi su nas često pokušavali rastaviti, ali se mama Luda uvijek pobrinula da ostanemo zajedno.
Kad smo napunile osam godina, jedna obitelj nas je došla posjetiti. Bile smo jako uzbuđene, pošto se to jako rijetko dešava, pogotovo sa osmogodišnjacima. Uspjele smo biti sa njima šest tjedana i upoznale smo ih. Bilo je toliko zabavno i oni su odlučili da nas dvije hoće usvojiti.
To je gdje se dogodilo još jedno čudo, pošto je jako teško usvojiti blizance iz Ukrajine, ali ovaj put je uspjelo. Zaista je bio blagoslov znati da ćemo ostati zajedno. Moja sestra i ja smo odlučile da hoćemo da nas ta obitelj usvoji. Bile smo jako uzbuđene, ali u isto vrijeme i tužne, pošto nismo htjele napustiti mamu Ludu i prijatelje koje smo stekle u te tri godine. Trebale smo promijeniti naše prezime, zadnju poveznicu koju smo imale s našom majkom i ocem. Došle smo u Utah bez da znamo gdje se nalazi. Moja sestra i ja nismo uopće znale engleski. Nismo poznavale nikoga osim obitelji koja nas je tek usvojila. Krenule smo u školu tri tjedna kasnije i dosta smo se mučile. Gospod nas je blagoslovio i uspjele smo steći prijatelje koji su nam bili jako voljni pomoći naučiti engleski. Dok smo išle u školu, sjećam se da bi ponedjeljkom uveče išle na Hramski trg i imale lekcije s ukrajinskim misionarima. Bilo je zabavno čuti da neko osim nas priča naš jezik. Učiti o Isusu je bilo sasvim novo za nas, ali je bio jako dobar osjećaj znati da nas On poznaje i voli. Pitali su nas i mi smo prihvatile da se krstimo u prosincu.
Od tog dana se moj život potpuno promjenio.
Još uvijek nije bilo lako, ali sam saznala da kroz Spasitelja Isusa Krista i Njegovo milosrđe život može biti toliko bolji. Ja znam da Nebeski Otac voli svakog od nas. On nas poznaje pojedinačno i duboko mu je stalo do nas. Ja znam da naš Spasitelj Isus Krist živi. Ja znam da se žrtvovao za svakog od nas, tako da se možemo vratiti da živimo ponovno s Njim. Ja znam da ako slijedimo Njegova učenja, naši životi će biti silno blagoslovljeni. Ja sam toliko zahvalna za ovo Evanđelje. Volim ga sa svim svojim srcem. I sve ove stvari kažem u ime Isusa Krista, amen.