Vjera u Gospodina Isusa Krista i osobna veza s njim od središnje su važnosti u našem životu. U četvrtom članku vjere čitamo da je »vjera u Gospodina Isusa Krista« jedno od temeljnih načela evanđelja.i Često govorimo o kratkom obliku »vjera« kao o ovom temeljnom načelu. Doista, vjera ovdje nije izolirana, već je usmjerena prema Isusu Kristu i našem osobnom svjedočanstvu da je on za svakoga od nas naš Spasitelj i Otkupitelj. Vjera u Krista daje nam radost, nadu i pouzdanje kao i »snagu koja će nas podržati u svakom važnom događaju u našem životu«.ii Međutim, ponekad je vjera čak i najsnažnijeg Gospodinovog učenika iskušana. To nas ne bi trebalo iznenaditi, već bi nam trebalo biti poticaj.
Svi znamo događaj s apostolom Tomom. Učenici kojima se Gospodin ukazao nakon svog uskrsnuća rekli su Tomi: »Vidjeli smo Gospodina«. Toma, koji nije bio prisutan, odgovorio je: »Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati«. Osam dana kasnije, Gospodin se ponovno ukazao apostolima i rekao je Tomi, koji je ovaj put bio prisutan: »Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!« Toma je bio nadvladan i mogao je samo reći: »Gospodin moj i Bog moj!« – nakon čega je Isus izgovorio poznate riječi: »Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!« iii
Kada čujemo ovu priču možda se pitamo o Tomi i zašto se pretpostavljalo da je njegova vjera bila »mala«. On je bio apostol i pratio je Krista, vidio je mnoga čuda i sigurno je imao čvrsto svjedočanstvo o Gospodinovim učenjima. Ali ono što je Toma doživio nije tako daleko od izazova s kojima se svatko od nas suočava u svijetu u kojem se, sve više i više, sve dovodi u pitanje.
Baš kao jedan mladi član koji je odrastao u Crkvi, usvojio načela evanđelja od djetinjstva i slijedio ih, ali je ipak, u jednom trenutku, došao do točke kada više nije bio siguran u svoje svjedočanstvo. Njegova su se iskustva s evanđeljem oslanjala – možda slično Tomi – prvenstveno na intelektualnom razumijevanju učenja i načela ili predaja koje je zavolio, a ne na trajnom iskustvu srca. Kada je zatim posrnuo na temama učenja ili povijesti koje nije mogao odmah razumjeti, to je potreslo njegovu vjeru. Mladi me član pitao u osobnom razgovoru, uznemiren, kako može razviti pravu vjeru u Krista. Želim odgovoriti na ovo pitanje za vas kao što sam odgovorio za ovog mladog člana. Postoji uzorak ovdje koji je Gospodin objavio u Svetim pismima kroz svoje proroke.iv Svatko od nas može primijeniti taj uzorak: onaj tko sumnja ili traži, kao i onaj tko je iskušan ili samo želi njegovati svoju vjeru u Gospodina Isusa Krista na trajan način.
Uzorak se nalazi, na primjer, u divnoj priči o Enoševom obraćenju. Koje je korake Enoš poduzeo: (1) Enoš je čuo istine evanđelja od svog oca, pokušao razumjeti i pustio da ono što je njegov otac rekao uđe »duboko u [njegovo] srce«v. (2) Enoš je poslušao Božje zapovijedi, što ga je stavilo u položaj da prihvati Duha Svetoga. (3) Enoševa »duša… ogladnje«.vi Bio je ispunjen željom da otkrije za sebe je li istinito ono što je naučio. (4) Enoš je otišao k izvoru sve istine: »I kleknuh pred Tvorcem svojim, i zavapih mu u žarkoj molitvom i prošnji za dušu svoju; i cijeli taj dan vapijah k njemu; da, i kad noć dođe, ja još uvijek dizah glas svoj uvis, te on dođe do nebesa.«vii Enošu nije bilo lako. Enoš opisuje svoje iskustvo kao »hrvanj[e]. . . pred Bogom«viii Ali bilo je vrijedno truda – osobna je potvrda došla u njegovo srce.
Svatko od nas mora tražiti ovu duhovnu borbu na putu učeništva k istinskoj vjeri u Gospodina Isusa Krista – nažalost, prečac ne postoji. Za mnoge je od nas ovaj put povezan s teškim osobnim krizama ili izazovima. Drugi imaju posebna duhovna iskustva u hramu, na sakramentalnom sastanku, u molitvi ili u proučavanju Svetih pisama – ali svatko od nas mora aktivno tražiti ta osobna iskustva. Za sve to treba vremena i ponekad je povezano s drugim razdobljem žeđi te je duhovno naporno – »No, budete li njegovali riječ, da, njegovali stablo dok počinje rasti, vjerom svojom i s velikom marljivošću, i sa strpljivošću, iščekujući plod njegov, ono će uhvatiti korijen; i gle, to će biti stablo što uzrasta u vječni život.«ix
Istinska vjera u Gospodina Isusa Krista zahtijeva neprestanu »revnost i strpljivost«, »srce skršeno i duh raskajan«x te naše vlastito duhovno hrvanje pred Bogom. Ali mogu vam posvjedočiti, ispunjen ljubavlju, da se isplati kročiti tim putem. Radost i sigurnost koje slijede divne su i sveobuhvatne. »Mi stječemo sigurnost ne kroz neiscrpna bogatstva, već kroz neiscrpnu vjeru.«xi Ako zatražimo, ispunjeni vjerom, spoznaju da je Isus Krist naš Otkupitelj, potpuno osobni odgovor će doći, »koji je slađi od svega što je slatko, i koji je bjelji od svega što je bijelo, da, i čistiji od svega što je čisto; i gostit ćete se ovim plodom sve dok ne budete siti, tako da ne gladujete, niti ćete žeđati.«xii »Ova osobna iskustva srca nepokolebljivi su izvor trajne vjere u Gospodina Isusa Krista.«
i Članci vjere 1:4
ii Dallin H. Oaks, Opći sabor, proljeće 1994.; usporedi i Moroni 7:33
iii Ivan 20:25–29
iv usporedi npr. Rimljanima 10:14–17, 3 Nefi 18:20, Moroni 10:3–5; 2 Nefi 31:20; vidi i Russell M. Nelson, »Objava za Crkvu, objava za naš život«, Lijahona, svibanj 2018., str. 93
v Enoš 1:3
vi Enoš 1:4
vii Enoš 1:4
viii Enoš 1:2
ix Alma 32:41
x 2 Nefi 2:7
xi Teachings of Spencer W. Kimball, uredio Edward L. Kimball, str. 72–73
xii Alma 32:42
xiii usporedi Russell M. Nelson, »Objava za Crkvu, objava za naš život«