Prije nekoliko godina velika je oluja tijekom noći puhala iznad našeg doma. Nakon samo par minuta i nekoliko bljeskova munje, naša mala Manon uspela se u krevet s nama. Moja supruga Véronique, želeći umiriti našu kćerku, odnijela ju je do prozora i rekla: »Nemoj se bojati. Vidi kako su svijetla na nebu lijepa.« No baš u tom trenu munja je proparala nebom sa zastrašujućim praskom. Véronique je u strahu zakoračila unatrag, a Manon se još više uplašila.
Dok sam gledao snagu elemenata te noći, nisam mogao a da ne pomislim na našeg Spasitelja Isusa Krista, Stvoritelja svega. Pomislio sam i na našega Nebeskog Oca koji je dao svojega Jedinog Sina kako bi spasio nas. Oni su postigni najznačajniji čin u svemiru: raskrčili su put kako bi mi zadobili vječni život.
A tada sam pomislio na Mojsija, kojeg je prevladao strah kada ga je Spasitelj zamolio neka izbavi Izrael. Gospodin mu je rekao:
»Tko je dao čovjeku usta? (…) Tko ga čini nijemim i gluhim; tko li mu vid daje ili ga osljepljuje? Zar to nisam ja, Jahve! Idi, dakle! Ja ću biti s tobom kad budeš govorio, i kazivat ću ti što ćeš govoriti. «[i]
Glas Gospodina mora da je zvučao kao grmljavina cijelim Mojsijevim tijelom! Poput Mojsija, mi imamo odgovornost sakupiti Izrael u zemlju mira, u kolčiće Siona. Kolika god nam bila sposobnost izražavanja, moramo u vjeri ići naprijed. Osjećamo li se sposobnima činiti što Gospodin od nas želi da činimo? Možemo li osjetiti svoju odgovornost u sakupljanju Izraela? Naravno, počinje s nama samima, našim supružnicima i našom vlastitom djecom.
Dok su moja supruga i kćerka bile prestrašene olujom, ja sam si pomislio: »Nadam se da će pasti kiša, jer je jako vruće!« Različita gledišta vode do različitih djelovanja. Gdje stojimo kada nas život ne vodi najlakšom stazom ili stazom kojom smo željeli ići? Kako je oluja postajala sve žešća, pomislio sam također i na Josepha Smitha, koji se često osjećao preplavljen svim odgovornostima koje su mu bile dane u tako mladoj dobi. Redovito je padao na koljena kako bi vapio Nebeskom Ocu. Možda je jedan od najdirljivijih trenutaka bio u zatvoru Liberty, kada se osjećao kao da ga je Gospodin napustio. Gospodin mu je rekao:
»I budeš li bačen u jamu, ili u ruke ubojica, a smrtna osuda bude izrečena nad tobom; budeš li bačen u dubinu; ako se uzburkani valovi urote protiv tebe; ako žestoki vjetrovi postanu neprijatelj tvoj; ako nebesa skupe mrklinu, a sva se počela udruže da zapriječe put; i vrhu svega, ako same ralje paklenske razjape širom usta za tobom, znaj, sine moj, da će ti sve ovo pružiti iskustvo, i bit će za dobro tvoje. Sin Čovječji siđe dublje od svega toga. Jesi li ti veći od njega? (…) Ne boj se što čovjek može učiniti, jer Bog će biti s tobom u vijeke vjekova. »[ii]
Te riječi mora da su se doimale poput grmljavine cijelim njegovim bolesnim i umornim tijelom. No budući da ih je izrekao naš Spasitelj, dale su mu potrebnu snagu i nadu kako bi mogao ići naprijed unatoč teškoćama. Padamo li mi dovoljno na svoja koljena kako bi primili njegovu snagu i nadu?
Gospodin često koristi nježan, smiren glas Duha Svetoga kako bi nam govorio, kako bi nas utješio, upozorio, vodio i umirio. On to čini u trenutcima sumnje, ali i u trenutcima previranja, očaja i nevolje. Kako bismo bili sigurni da uvijek čujemo taj blagi glas, moramo se naviknuti čuti ga, ili još bolje osjećati ga, u mirnim trenutcima. Tada će, bez obzira koliko blag bio, prodrijeti do našeg srca i uma poput munje.
O tome svjedočim, u ime Isusa Krista. Amen.
[i] Izlazak 4:11–12
[ii] NiS 122: 7–9