Vjera jednog đakona
starješina Massimo De Feo, Italija
član Sedamdesetorice područja
2. OŽUJKA 2016
Još uvijek pamtim osjećaj kada me, s 12 godina, moj predsjednik ogranka pozvao u svoj ured jednog nedjeljnog jutra i rekao mi kako Gospodin želi da budem zaređen za đakona. Sjećam se dubokog osjećaja koji sam doživio pri pomisli primanja svećeništva, postajanja službenim predstavnikom Gospodina, ovlaštenim djelovati u njegovo ime. Bio je to toliko dubok osjećaj da sam osjetio kako se Gospodin zaista obraćao meni kroz mog predsjednika ogranka. Sjećam se kako sam vjerovao da sam čuo glas Gospodnji kako blago govori: »To je volja Gospodnja, on je taj koji ti govori…« To je bio toliko dubok osjećaj koji mi je zauvijek promijenio srce.
Tijekom tog razgovora predsjednik mi je objasnio da će najvažnija stvar za mene biti podjeljivanje sakramenta nedjeljom ili pomaganje pri Gospodinovim najsvetijim uredbama. Osjetio sam veliku odgovornost koju mi je sam Gospodin povjerio. Tada, kada je predsjednik ogranka položio svoje ruke na moju glavu i zaredio me za đakona, osjetio sam veliku radost i ovlast djelovati u najvažnijim stvarima za Gospodina i mene.
Još se uvijek sjećam kako sam se svakog nedjeljnog jutra, dok sam hodao prema crkvi, molio da budem pozvan podjeljivati sakrament i da budem u mogućnosti ispuniti ono što je sam Gospodin tražio od mene, a to je pomoći mu u najvažnijim stvarima za njega i mene. Zatim sam, kada god sam čuo svoje ime prozvano s ostalima za podjelu sakramenta, pomislio: »Gospodin je ponovno odgovorio na moju molitvu ove nedjelje«. Nije bilo bitno jesu li samo dva ili tri đakona – uvijek isti – bila pozvana svake nedjelje. Nije mi uopće bilo važno. Za mene to nije imalo veze brojevima ili ljudskom logikom, za mene je to uvijek bilo pitanje Duha. Znao sam da me Gospodin poziva, a meni je to svaki puta bio odgovor na molitvu koju sam izgovarao dok sam hodao prema crkvi. Čvrsto vjerujem da me on trebao, a da nisam shvatio kako u stvarnosti ja trebam njega.
Razmišljajući o tim sjećanjima, naučio sam tri načela o duhovnoj samodostatnosti.
Prvo je da kada sudjelujemo aktivno u sakramentu – bilo da ga uzimamo ili podjeljujemo – i da to činimo s iskrenosti srca i s punom namjerom, možemo osjetiti pravu moć u našim životima koje dodiruje naša srca i otvara naše umove te nam dopušta duhovni rast. Ta neobična moć je povezana s uredbama evanđelja, kako je Spasitelj podučavao: »Stoga je u uredbi njegovoj očita moć božanska.«(1)
Svaki puta kada sudjelujemo uredbama evanđelja, poput sakramenta i onih u hramu, možemo osjetiti moć božansku u našim životima, istinsku moć koja obnavlja naše duše, mijenja naša srca, jača našu vjeru i pomaže nam da postanemo duhovno samodostatni. Predsjednik Uchtdorf je rekao: »Živjeti prema osnovnim evanđeoskim načelima donijet će moć, snagu i duhovnu samodostatnost u živote svih svetaca posljednjih dana.« (2)
Temeljna načela evanđelja su blisko povezana s uredbama, a svaki puta kada sudjelujemo u njima, primamo više moći i postajemo više duhovno samodostatni.
Drugo načelo koje sam naučio jest da nas služba za Gospodina, poput one koju sam vršio kao mladi đakon, snaži svaki put kad odgovaramo na njegov poziv. Drugim riječima, što više dajemo Gospodinu, to više snage i moći primamo od njega, ili drugim riječima, što više služimo, to postajemo duhovno samodostatniji.
Naposljetku, naučio sam kako je vjera u Isusa Krista prvo načelo moći. Rekao je: »Priključite se meni i ja ću se priključiti vama.« (3)
Vjera mladog đakona, koji se molio dok je hodao prema crkvi kako bi mogao činiti najvažniju stvar koju je Gospodin od njega tražio, od tada je jako narasla. Što sam mu više prilazio, to se više on približavao meni, pomažući mi da budem uvijek duhovno samodostatan. Zbog toga ću zauvijek biti zahvalan Gospodinu.
(1) Nauk i savezi 84:20
(2) Dieter F. Uchtdorf, »Christlike Attributes – the Wind beneath Our Wings«, Liahona, studeni 2005.”
(3) Nauk i savezi 88:63