Nakon što sam bio kršten u San Leandru, Kalifornija, u dobi od 20 godina, i nakon dva semestra na Sveučilištu Brighama Younga, sjedio sam na letu preko Atlantika u proljeće 1977. godine za Kopenhagen. Išao sam kući preko ljeta da zaradim novac za sljedeće semestre na BYU-u. Tako sam mislio!
Tijekom dugog leta pokušao sam spavati kako bih bio odmoran kad se susretnem sa svojom obitelji – sada kao član Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Odmor nije htio doći. Stalno sam čuo glas proroka, u to vrijeme predsjednika Kimballa, kako kaže: »Svaki dostojni mladić treba služiti misiju«.1 »Prestar sam«, uvjeravao sam sām sebe, »bit će mi 22 godine kad budem mogao ići, bit ću tri godine stariji od većine starješina koji idu na misije«. Stalno sam čuo predsjednika Kimballa, gotovo kao da je sjedio do mene. Držao me je budnim i nisam ga mogao zanemariti.
Naposljetku, pobojavši se da uopće neću odspavati, rekao sam Nebeskom Ocu: »U redu onda, ako nadahneš nekoga da zatraži da idem na misiju – tada ću ići.« To je pomoglo, zaspao sam i spavao sve do slijetanja, više ne razmišljajući o onome što sam obećao Gospodinu ili predsjedniku Kimballu.
Samo četiri dana nakon što sam stigao u sjevernu Dansku, našao sam se kako pohađam Crkvu u ogranku Aalborg. Nisam ondje nikoga poznavao. Odmah nakon sakramentalnog sastanka predsjednik ogranka, Johannes Vestbø, odmah mi je prišao i rekao: »Ne poznajem vas, ali odjeveni u bijelu košulju i odijelo izgledate kao član Crkve. Jeste li član?« To sam mogao potvrditi i on je nastavio: »Mogu li vas pozvati u svoj ured, tako da vas mogu bolje upoznati?« Naš je sastanak vjerojatno trajao samo deset do petnaest minuta. Već nakon prvih nekoliko minuta on je rekao: »Ovo je zaista čudno, iako vas ne poznajem, imam veoma snažan osjećaj da mi Gospodin kaže da vas pitam hoćete li ići na misiju. Hoćete li to učiniti ?«.
Duh se povećao i suze su nam obojici počele teći kad sam se sjetio i iznio svoje obećanje Gospodinu prije samo četiri dana. Znao sam što trebam učiniti – slijediti glas živućeg proroka. Ubrzo nakon toga moji su papiri za misiju bili predani i umjesto povratka na BYU, novac zarađen tog ljeta išao je za moju misiju koju sam služio u Londonu, Engleska, od studenog te iste godine.
Kako počinjemo ovu novu godinu i postavljamo svoje osobne ciljeve za plan područja za 2019. godinu, pri čemu je najveći »slijediti proroka«, znam iz osobnog iskustva da će ovo donijeti najveće blagoslove u naš život. Slijeđenje živućeg proroka u svemu što nas savjetuje da činimo »osnažit će (našu) vjeru u Nebeskog Oca i Isusa Krista«.
Živući prorok je Gospodinov glasnik na Zemlji. »Prorok ne stoji između vas i Spasitelja. Nego on stoji pored vas i pokazuje put k Spasitelju.«2 Kako je navedeno u 3 Nefiju 20:24: »svi proroci… svjedočahu o (Kristu)«. Prorok će nam govoriti vječne istine i dat će nam zdrave savjete. »Svaki put kada sam slušao savjet proroka (i) osjetio ga potvrđenog u molitvi, a zatim ga slijedio, otkrio sam da sam se kretao prema sigurnosti.«3 Prorok će nas ohrabriti da slijedimo zapovijedi, koje vode k sreći, miru i vječnom životu.
Već četiri desetljeća ja biram Slijediti živuće proroke. Bezbrojni blagoslovi došli su ne samo meni već i cijeloj mojoj obitelji zbog donošenja te odluke o slijeđenju proroka 1977. godine. Dajem izazov svima nama da postavimo osobne ciljeve i obvežemo se da ćemo slijediti proroka, čime možemo steći nemjerljive blagoslove, i u ovom i u budućem životu.
________________________
1 Spencer W. Kimball, Poruka Prvog predsjedništva, studeni 1977., »It Becometh Every Man«, 3. odlomak
2 Neil L. Andersen, »Božji prorok«, Lijahona, svibanj 2018.
3 Henry B. Eyring, »“Finding Safety in Counsel«, Ensign, svibanj 1997., str. 25