Starješina Dale G. Renlund: Obiteljska iskustva skandinavskih imigranata imaju nešto zajedničko s trenutnim događajima u Europi

Nordijski korijeni apostola imaju snažan utjecaj na njegov život danas

21. SIJEČNJA 2016

Govoreći o svojem bogatom nordijskom obiteljskom porijeklu, starješina Dale G. Renlund je nedvosmislen: »Švedski i finski mentalitet dio su onoga tko sam – velikim sam dijelom i Šveđanin i Finac«, kaže.

»Iznimno sam ponosan na to porijeklo, presretan sam jer ga posjedujem«, govori najnoviji apostol Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (mormona) koji ima rođake u Finskoj i Švedskoj.

Starješina Renlund kaže da se divi »prirodnoj sklonosti Šveđana da budu ljubazni, dobri, žele dijeliti, što su karakterne osobine koje smatram poželjnima«.  

Najviše cijeni finsku odlučnost i ‘borbenost’ (na finskom ‘sisu’).  »Volim te ljude – jednom kad se nečemu posveti, Finac će uvijek učiniti sve što može, a kada nema više što dati, on će i dalje nastavljati davati«, dodaje starješina Renlund. 

»Moj materinji jezik je švedski i govorili smo švedski kod kuće dok naši roditelji nisu shvatili da trebamo ići u školu.  I otada su naši roditelji svjesno nastojali govoriti engleski kod kuće kako bi pomogli svojoj djeci.«

Kada bi gledao zimske olimpijske sportove, dok je odrastao u svojoj imigrantskoj obitelji, starješina Renlund se šali da je navijao za obje ekipe kada je Švedska igrala protiv Finske: »Uvijek smo navijali za Finsku ili Švedsku i kad god su Finska i Švedska igrale jedna protiv druge u nekom olimpijskom sportu, poput hokeja na ledu, znali smo da ne možemo izgubiti!«
 

Pomaganje europskim izbjeglicama – onda i sada
 

Porijeklo obitelji skandinavskih imigranata ostavio je trajni utjecaj na starješinu Renlunda.  Njegova rana obiteljska iskustva i dalje imaju veliko značenje za njega i imaju nešto zajedničko s trenutnim  događajima u Europi – milijun izbjeglica i migranata ušlo je u Europu tijekom prošle godine.    

Otac starješine Renlunda, Mats Åke Renlund, rođen je u Finskoj.  Došao je u Švedsku krajem Drugog svjetskog rata gdje je primljen u izbjeglički kamp tijekom 1944. godine, a prije emigriranja u Sjedinjene Države postao je švedskim državljaninom kako bi se u mormonskom hramu oženio svojom zaručnicom, Ragnhild Marianom Andersson. 
 

»Razmišljanje o izbjeglicama u Europi i o tome što se sada događa, a zatim razmišljanje o tome da je moj otac to zapravo doživio iz prve ruke kao izbjeglica u krajem 1944. – može biti od neke koristi iz njegove perspektive, iz perspektive Europe jer je on to doživio.

Moj se otac do smrti, sa zahvalnošću, sjećao dragih ljudi iz Švedske koji su ga prihvatili kao izbjeglicu.  To ga je nadahnulo da i on učini isto – da bude dobar prema drugima, i to je bilo njegovo obilježje.  Sjetite se onoga za što se Potporno društvo zalaže – na švedskom je ‘Hjälpföreningen’, što je ‘društvo za pomoć’, a ono to i čini, pruža pomoć i pomaže.  Postoje, dakle, stvari koje možemo učiniti kao Crkva, koje možemo učiniti pojedinačno, a zatim zajednički pokušati pomoći oko toga.  A to počinje razumijevanjem da su sve te izbjeglice naša braća i sestre.«

Prevladavanje izazova kroz evanđelje, obitelj, crkvenu zajednicu

Kao djeca imigranata iz Švedske, starješina i njegovi braća i sestre suočavali su se s mnogim izazovima.  »Bilo je teško, znali smo da smo drugačiji, znali smo da su naši roditelji imigranti.  I znali smo da smo izdvojeni, no bili smo ponosni što smo drugačiji.  Bili smo ponosni što imamo finsko i švedsko porijeklo«, kaže starješina Renlund.

Usko isprepletene niti obiteljske ljubavi, osjećaj identiteta i zajedništva u evanđelju pružili su prijeko potrebnu snagu.  To se osobito pokazalo kad se obitelj Renlund vratila u nordijske zemlje, kad je Mats Renlund pozvan na misiju izgradnje crkvene zgrade početkom 1960-ih.  Obitelj se prvo preselila u Helsinki, u Finsku, gdje je Mats radio na Haaga kapeli, zatim u Švedsku.  

»U to vrijeme nismo bili u najboljoj finacijskoj situaciji i sjećam se kad smo jednom s ocem išli u Trollhättan [Švedska], a ondje su bili neki misionari – bio je kraj mjeseca –
koji su ostali bez novca, nisu imali novca za hranu.  I moja je majka uzela i dala im 10 kruna i sjećam se da smo sestra i ja rekli mami: ‘Kako si to mogla učiniti? Znaš da ni sami nemamo dovoljno.’  Moja je majka rekla: ‘Kad god nešto daješ misionarima, uvijek se vraća peterostruko.’  S druge strane zgrade član je vidio moje iznošene cipele i dao mom ocu 50 kruna.  I tako mi je, dok smo o tome razgovarali na putu kući, kao trinaestogodišnjaku bilo jasno je to istinito.« 

Kad je starješina Renlund imao 19 godina, otišao je na cjelodnevnu misiju u Švedsku gdje se ponovno susreo sa švedskom kulturom.

»Sjećam se kako sam tijekom svoje misije mladić, vidio ljude kako uče o Obnovi evanđelja te kako se početak svjedočanstva o Spasitelju razvija, kako se svjedočanstvo osnažuje, kao i spremnost na sklapanje saveza.  Najdraža uspomena koju imam iz dosadašnjeg crkvenog iskustva jest kada je Kristovo Pomirenje postajalo stvarnošću u njihovim životima.«
 

Rast u Švedskoj i u našim osobnim životima
 

Starješina Renlund kaže kako je sretan što može vidjeti napredak i rast crkve u Švedskoj tijekom godina, s hramom u Stockholmu i 9500 članova danas.  »Vidjeti da se ove stvari događaju i vidjeti pojavu snažnih višegeneracijskih obitelji vrlo je uzbudljivo i ima nešto prekrasno u vezi s tamošnjim predanim članovima.«

O rastućem sekularizmu starješina Renlund kaže: »Ono što obitelj treba učiniti u sekularnom društvu jest razumjeti što nam evanđelje uistinu donosi.  Evanđelje donosi radost i razumijevanje, i dok imamo na umu tu radost i razumijevanje, to nam pomaže da se krećemo u sekularnom društvu – da budemo svjetlost svijetu i ne plašimo se tko smo nego se uistinu veselimo se tko smo i da se odnosimo se prema svima onako kako bi Spasitelj htio da se odnosimo.«

Na pitanje kada će posjetiti Švedsku, starješina Renlund kaže: »Predsjednik Crkve Thomas S. Monson kaže mi ‘svensk pojke’ (‘švedski dječak’), no nisam siguran kad ću ići u Švedsku, bit će to kad budem zadužen i veselim se tome.«