Prije mnogo godina, dok sam služio kao predsjednik kolčića, draga je sestra došla u moj ured uplakana. Služila je misiju, udala se u hramu i vjerno služila u svojim pozivima. Strašni su šumski požari upravo prohujali kroz naše područje i mnogi su domovi u našem kolčiću bili uništeni, uključujući njezin. Kako bi sve bilo još i gore, njezin je dom bio licencirani objekt za brigu o starijim osobama i to je bio njihov primarni izvor prihoda. Svi su bili sigurno evakuirani, no svjetovna imovina njezine obitelji i njihovo uzdržavanje bilo je uništeno. Zavapila je: »Zašto nam se to dogodilo? Obdržavali smo svoje saveze!«
Izrekao sam tihu molitvu, a zatim postavio prazan arak papira na stol ispred nje. Tada sam posred papira nacrtao točku veličine glave igle i rekao: »Ova točka predstavlja smrtnost. Pretpostavimo da papir predstavlja vječnost i prostire se u vječnost u svakom smjeru. Jako mi je žao što vam se to dogodilo, no molim vas nemojte biti zaslijepljeni točkom.« Priznajem da se držanje ove sestre odmah promijenilo te je rekla, uz uzdah olakšanja: »O, shvaćam. Bit ću u redu. Hvala vam!«
Šumske požare koji su poharali naše područje tjerali su vjetrovi brzine od 130 km na sat. Njihovi plamenovi nekontrolirano su prohujali kroz susjedstva preskočivši jednu kuću samo da nasumično spale druge. Starješina Dale G. Renlund zamijetio je: »Vjerovanje da će život biti pošten prema vama samo zato što ste vi pravedni poput vjerovanja je da vas bik neće napasti zato što ste vegetarijanac.« Sveta pisma podsjećaju nas da su nepravedni uvjeti dio smrtnosti: »[Bog] čini da… kiša pada pravednima i nepravednima.«[i]
Stvarnost je da su mijene smrtnosti ponekada zlobne, ali zbog Spasitelja, obećanja vječnosti nadilaze čak i najmračnije zemaljske kušnje. Vječno gledište mijenja sve jednom kada shvatimo »da će ti sve ovo pružiti iskustvo, i bit će za dobro tvoje«.[ii]
Starješina Neal A. Maxwell pružio je sljedeći uvid: »Kako možemo vi i ja doista očekivati da ćemo prostodušno kliziti kroz život, kao da kažemo: ‘Gospodine, daj mi iskustvo, ali ne žalost, ne tugu, ne bol, ne izdaju i zasigurno da ne budem napušten. Sačuvaj me, Gospodine, svih tih iskustava koja su tebe učinila takvim kakav jesi! Tada mi dopusti da dođem i boravim s tobom i u potpunosti dijelim tvoju radost.‘«
Naše misli moraju biti čvrsto usredotočene na naš pravi identitet i Božji naum za nas kako ne bismo bili zaslijepljeni i izbačeni iz kolosijeka nasljednim teškoćama smrtne »točke«. Kao što je starješina John H. Groberg rekao: »Postoji poveznica između Neba i Zemlje. Pronalazak te poveznice daje značenje svemu, uključujući smrti. Njezino previđanje čini sve beznačajnim, uključujući život.«
Imati vječno gledište pomaže nam prepoznati što je doista važno. Bili bismo mudri kada bismo razmotrili da samo tri stvari možemo ponijeti sa sobom kada umremo: naše odnose, naše znanje i našu osobnost. Bilo bi vrlo kratkovidno usredotočiti se na on nevažno nauštrb onoga važnog, a ipak je to točno ono što većina svijeta čini. Job je izjavio: »Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.«[iii]
Apostol Pavao potvrdio je obećanja vječnosti. »Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.«[iv] Bilo bi ludo zamijeniti tako čudesne blagoslove za poslovičan kaos čorbe.[v] Ono što je najvažnije nikada ne bi smjelo biti na milost onoga što je najmanje važno! Kako nam životni izazovi dolaze ususret, moja je molitva da možemo vidjeti dalje od točke smrtnosti prihvaćajući daljnji pogled: prepoznajući naš vječni identitet, svrhu našega smrtnog putovanja te nadu slavne vječne sudbine koja očekuje vjerne.
[i] Matej 5:45
[ii] Nauk i savezi 122:7
[iii] Job 21:13
[iv] 1 Korinćanima 2:9
[v] Vidi Postanak 25:31–34