Nitko od članova ili misionara nije bio ozljeđen u požarima, koji su uzeli više od 180 života, ostavili 5000 ljudi bez domova i spalili 2850 kvadratnih kilometara zemlje - od čega se većina nalazi u australskoj jugoistočnoj državi Victorii. Međutim, brojne obitelji članova evakuirane su zbog požara, koji nisu oštetili crkvenu imovinu.
Uništenje od vatre kod mjesta Jeeralong West, 200 km jugoistočno od Melbournea, 10. veljače 2009. (© 2009 Intellectual Reserve, Inc.)
Požari su gorjeli tjednima u tom području, ali su postali opasni 7. veljače kada su visoke temperature i snažni vjetrovi stvorili vatrenu oluju koja je projurila područjem.Stručnjaci predviđaju da će broj mrtvih porasti na skoro 300 kada vlasti budu u mogućnosti pretražiti uništena područja.
»Promjenjivi vjetrovi koji pušu brzinom od gotovo 100 km/h rasplamsali su vatru tako da su uvjeti postali kao u pećima i postalo je nemoguće znati u kojem smjeru bježati od vatre,« rekao je starješina John Larsen, stručnjak za humanitarna pitanja u Pacifičkom području Crkve, koje uključuje Australiju.
Seoska kuća u Whittleseau uništena u požaru u ponedjeljak 9. veljače 2009. (© 2009 Intellectual Reserve, Inc.)
Starješina Larsen je rekao da se situacija s vatrom počela poboljšavati 9. veljače kad su velike temperature i jaki vjetrovi postali blaži. »Ovo je direktni odgovor na molitve mnogih,« rekao je.
Mjesni svećenički vođe, rekao je, bili su u kontaktu s vladinim udrugama i Crvenim križem kako bi utvrdili kakav bi oblik humanitarne pomoći od Crkve bio od najveće vrijednosti. Rekao je da se od članova zatražilo neka se »mole za one koje je katastrofa pogodila, te da zatraže od Gospodina da umiri vremenske prilike kako bi se ograničilo daljnje uništenje.«
Nadalje, rekao je, mjesni su članovi donirali krv koja se mnogo traži za žrtve s opeklinama.
Vatrogasci polijevaju da bi ugasili žeravice požara kod mjesta Chum Creek, blizu Healsevillea, sjeveroistočno od Melbournea, Australija, u utorak 10. veljače 2009. (© 2009 Intellectual Reserve, Inc.)
Pošto su vladini službenici »proglasili izgorena područja mjestom zločina zbog sumnje na palež, u nekim slučajevima,« starješina Larsen kaže kako ne dozvoljavaju da se započne posao čišćenja. Međutim, dodao je, »svećenički vođe organiziraju timove za čišćenje da pruže 'ruke pomoći' kad se područja otvore i stanovnicima bude dopušteno da se vrate svojim domovima.«