Sljedeći članak druga je od šest priča u seriji pod naslovom Prekretnice i čudesa: Baština svetaca posljednjih dana u Europi. Ove je članke istraživao i napisao James Perry, dr. sc., FHEA, povjesničar i pisac za Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Nadolazeća knjiga »Sveci – svezak 3« uključivat će mnoge druge priče i događaje vezane za uspostavljanje Crkve u Europi.
Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana službeno je bila uspostavljena sa šest članova 6. travnja 1830. u maloj kolibi na sjeveru New Yorka. Od tih skromnih početaka prije više od 190 godina, Crkva je narasla na 16,5 milijuna članova u gotovo 31 000 kongregacija na globalnoj razini. Od početka su vođe Crkve slali misionare u inozemstvo kako bi širili evanđelje Isusa Krista diljem svijeta. U rujnu 1850. godine, Lorenzo Snow, T. B. H. Stenhouse i Joseph Toronto posvetili su Italiju za misionarski rad i bila je zatvorena 17 godina kasnije. Zahvaljujući vjeri, žrtvi i odanosti četvoro članova, Ezra Taft Benson (član Zbora dvanaestorice apostola u tom trenutku) ponovno je 1966. posvetio talijansku misiju.
Jednoga ljetnog dana 1958. godine, žena i trojica muškaraca stajali su na tihoj stazi u zaseoku Comerzo u Italiji, promatrajući i čekajući dolazak predsjednika i sestre Christensen iz francuske misije. Četvero svetaca bili su jedini članovi u svojem području Italije čije je stanovništvo brojalo nekih 49 milijuna. Osim povremenih posjeta crkvenih vođa i drugih članova, ova mala skupina svetaca bila je izolirana i udaljena stotine kilometara od najbližih članova.
Predsjednik i sestra Christensen nisu bili previše sigurni u svoj smjer i prvotno su prešli stazu prije nego što su se ponovno vratili na nju. Izrazi ljubavi i srdačni pozdravi bili su razmijenjeni kada su se Christensenovi sastali s Pietrom i Felicitom Snaidero, Santom Beltrameom i Luigijem Pittinijem. Svi četvero bili su u svojim šezdesetima ili sedamdesetima te su bili članovi nekoliko godina. Pietro i Felicità upoznali su Crkvu 1949. dok su živjeli u Cannesu u Francuskoj. Njihova kći i njezina obitelj priključili su se Crkvi i nastojali su im iznijeti poruku evanđelja. Pietro i Felicità bili su kršteni kasnije, 1951., zajedno s Santom Beltrameom, muškarcem kojem su počeli iznositi evanđelje. Četvrti član, Luigi Pittini, bio je kršten nekoliko godina kasnije nakon što je bračni par Snaidero i njega podučio.
Santo i Luigi proputovali su mnogo kilometara biciklom kako bi prisustvovali na sastanku s Christensenima, što je bilo nešto što su činili svakog tjedna radi sakramentalnog sastanka. Nakon osam godina, Santo je propustio samo jedan sastanak. Bračni par Snaidero uveo je malu skupinu svetaca u svoj skromni dom na hladno piće. Dok su se družili u njihovoj kuhinji, Felicità je otvorila vrata koja su vodila u malu jednosobnu kapelu koju je Pietro sam izgradio. Unatoč tome što nije ništa znao o tesarstvu, a imao je samo pilu i čekić, znao je da je njihova mala družina svetaca trebala negdje štovati pa je uzeo taj zadatak na sebe kako bi učinio nešto po tom pitanju.
Soba je bila široka samo 2,15 metara i dugačka 4,5 metara, ali imala je dva mala prozora s vazom na svakome. Drveni pod bio je izriban bijelom bojom, a četiri male stolice sa španjolskom trskom stajale su sa svake strane prostorije. Na malenom su stolu bile postavljene sitne staklene čašice i kruh za sakrament u pripremi za njihov tjedni sakramentalni sastanak. Tri su pjesmarice bile označene ukazujući na četiri pjesme za koje su talijanski sveci znali da ih mogu pjevati na francuskom jeziku. Na jednom kraju prostorije na zid je bila postavljena slika hrama Salt Lake, a na drugoj strani bila je slika Prvog predsjedništva.
Predsjednik i sestra Christensen pridružili su se četvoro talijanskih svetaca na njihovu sakramentalnom sastanku. Sestra Christensen prisjetila se sljedećega o toj prigodi: »Naš je Nebeski Otac izlio jednako Duha i nadahnuća na tom malom mjestu kao u našem najdivnijem sastajalištu ili kapeli u Sjedinjenim Državama. Svi smo imali povlasticu iznijeti svoje osvjedočenje.«
Nakon sastanka, Santo Beltrame predao je predsjedniku Christensenu trogodišnju desetinu koju neko vrijeme nije mogao donirati. Brat Pittini također je donirao svoja mala sredstva Crkvi. Unatoč tome što su bili daleko od organiziranog ogranka i dok su živjeli u izolaciji, talijanski su članovi nastojali obdržavati saveze koje su sklopili, unatoč stalnom protivljenju mjesnih svećenika.
Skupina je tada uživala u obroku koji je sestra Snaidero satima pripremala. Njezina im je kći poslala nešto hrane koju su sačuvali za ovu posebnu prigodu i bili su jako zadovoljni što su je mogli podijeliti sa svojim sudrugovima svetcima koji su putovali tako daleko.
Nekoliko mjeseci nakon sastanka Christensenovih s poniznim svetcima u Comerzou u Italiji, Pietro i Felicità otputovali su u hram Bern gdje su bili zapečaćeni za vrijeme i cijelu vječnost. Nažalost, međutim, Santo Beltrame preminuo je nedugo poslije. Nikada nije imao priliku otići u hram, no godinu dana kasnije uredbe su bile izvršene za njega zastupnički. Svetci su se nastavili vjerno sastajati u Comerzu dok misionari nisu stigli i kongregacije su počele biti uspostavljane u Italiji. Godine vjernosti bile su nagrađene i oni su svjedočili ogromnom rastu Crkve u Italiji.
Doprinosi ovih predanih svetaca posljednjih dana pomogli su Crkvi da naraste s četiri člana 1958. na gotovo 27 500 članova koji danas pohađaju 95 kongregacija u Italiji. Za ažurirane podatke o Crkvi u Italiji kliknite ovdje.
Od prvih dana Crkve do suvremenih vremena, svetci posljednjih dana davali su svoje vrijeme, talente i vještine radu Crkve u Europi. Ako imate dodatne uvide o Pietru i Feliciti Snaidero, Santu Beltrameu ili Luigiju Pittiniju, ili osobno iskustvo člana Crkve čiji bi doprinosi bili od interesa drugima u području Europa, molimo vas da podnesete svoje podatke ili priču na adresu EUAChurchHist@ChurchofJesusChrist.org.
